NOVINARSKO PODUZETNIŠTVO ČEDO MIROLJUBIVE KOEGZISTENCIJE HTV-a I CENTARA DRUŠTVENO-POLITIČKE MOĆI
Cirkus Moire
Dijana Čuljak-Šelebaj (dio trojca PR agencije Moire) nije usamljen prisavski slučaj kad se radi o sumnjama za poimanje novinarstva kao sredstva za paralelno ubiranje zarade i za višegodišnje lagodno življenje u interesnom konfliktu. Mnogo je takvih koji su prošli bez ikakvih istraga i sankcija: od Milića i Vlahova, preko Šikićeve i Tomljenovića, do Novak-Srzićeve i nesretnog Joze Kapovića na kojemu se slomilo, jer je dovoljno nebitan da se na njemu slomi
Piše Ivica Đikić - Novi list
Na prisavski stup srama prvi je – zbog korupcijskih sumnji – pribijen Jozo Kapović, nekoć HTV-ov saborski izvjestitelj, koji se prije dvije-tri godine uortačio s Goranom Milićem, pa je postao urednik i voditelj tjednog televizijskog magazina »Brisani prostor«, koji se, inače, više ne emitira i u kojemu se novinarstvo – neometano od HTV-ova vodstva – vješto ili manje vješto godinama tretiralo kao oblik uredničkog malog poduzetništva. Kapović je suspendiran nakon što je Mirko Duspara, HSP-ov gradonačelnik Slavonskoga Broda, obznanio da je angažirao PR-agenciju Moire kako bi u medije plasirao storiju o vrlo vrijednom sporu u kojemu se Slavonski Brod predstavlja kao oštećena strana. Priču s takvim sadržajem agencija je uspjela plasirati u tjednik Globus i u »Brisani prostor« u kojemu je prilog načinio Kapović. On je suspendiran po hitnom postupku, premda nije sasvim jasno što ta suspenzija praktično znači: niti više ima »Brisanog prostora«, niti Jozo Kapović išta uređuje.
Nećemo ovdje razglabati o teorijama kompliciranih odnosa između propagandnih agencija s jedne, te novinara i medijskih kuća s druge strane. Nećemo ni o općenitom deformiranju žurnalizma u smjeru ambalaže za slabo prikriveno oglašivanje i za plasman tzv. spinova. Ovdje ćemo o trajnožarećem kaosu koji već dugo trese prisavsku antinovinarsku utvrdu, kaosu u kojemu caruju interesni i politički klanovi, u kojemu se na dnevnoj bazi sklapaju i razvrgavaju savezništva, u kojemu se gaze svi principi i vlada improvizacija te u kojemu nema autoriteta što bi obuzdao nabujale zvjezdane sujete koje u skrbi za očuvanje svoga lica na ekranu ne prezaju ni od najluđih moralno-logičkih akrobacija, ni od čistog ekshibicionizma. Pritom se sve događa o trošku građana koji HRT-u godišnje daju više od devetsto milijuna kuna na ime pretplate. Dodatnih pedesetak milijuna eura ubere se marketinškim poslovima.
ništa od istrage
U povodu iskrenosti Mirka Duspare promptno su se oglasili iz Državnog odvjetništva i Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala: najavili su da će istražiti novinarsko poduzetništvo na Hrvatskoj televiziji, ali već je sad sasvim jasno da od te istrage neće biti ništa, između ostalog i zato što nije jasno o kojem bi se kaznenom djelu radilo i zato što je prilično izvjesno da je nemoguće egzaktno dokazati kako je netko od nekoga primio novac za plasiranje određene teme ili za nečije ugošćavanje pred HTV-ovim kamerama. Dokaz bi moglo biti samo neočekivano pokajničko svjedočenje jedne od dviju strana koje su bile uključene u taj kupoprodajni odnos. Još jači argument u prilog tezi o paradnoj tužiteljskoj najavi istrage leži u slučaju Dijane Čuljak-Šelebaj, koji se bez ikakvih efekata dugo razvlači po novinskim stupcima i ladicama Državnoga odvjetništva koje već mjesecima provodi tzv. izvide, premda ne bi trebalo biti naročito komplicirano ustanoviti istinu.
Naravno da gospođa Čuljak-Šelebaj nije usamljen prisavski slučaj kad se radi o sumnjama za poimanje novinarstva kao sredstva za paralelno ubiranje zarade i za višegodišnje lagodno življenje u interesnom konfliktu. Mnogo je takvih koji su prošli bez ikakvih istraga i sankcija: od Gorana Milića i Petra Vlahova, preko Ivane Šikić i Đure Tomljenovića, do Hloverke Novak-Srzić i nesretnog Joze Kapovića na kojemu se slomilo, jer je dovoljno nebitan da se na njemu slomi. Priča o Dijani Čuljak-Šelebaj, međutim, najsnažnije je svjedočanstvo o nedodirljivosti onih koji nisu nebitni i koji su tijekom godina ispleli čvrste interesno-političke mreže u kojima se koprcaju, ili su se koprcali, mnogi što bi trebali odlučivati o (profesionalnoj) sudbini vrlo utjecajne prisavske novinarke koja je karijeru utemeljila na ratnom huškanju protiv Bošnjaka. Sveopća službena inertnost – koja je možda uvjetovana i, stvarnim ili iracionalnim, strahom od dotične gospođe – omogućava Dijani Čuljak-Šelebaj da lakonski odbacuje sve novinarske sumnje o vlastitom profesionalnom poštenju, da se služi neistinama i poluistinama, da ukazuje na još strašnije nepoštenje onih koji joj navodno rade o glavi, da najavljuje tužbe protiv svih koji uzalud spominju njezino ime, da glumi zasićenost promašenim i nedokazivim optužbama na njezin račun te da u javni optjecaj plasira najfantastičnije teorije o planetarnim urotama protiv njezine persone.
slučajni pariški susret
Godine 2002. Dijana Čuljak bila je dijelom trija koji se kasnije pročuo pod imenom Moire. Šefica i vlasnica, kao i danas, bila je Irena Nakić-Cirkveni, a treća partnerica bila je Ivana Š
ikić, HTV-ova novinarka koja je postala poznata kao glasnogovornica prve predsjedničke kampanje Stjepana Mesića. Dok su raznim tvrtkama pružale usluge propagiranja i marketinškog savjetovanja, Čuljkova i Šikićeva bile su zaposlenice Informativnog programa Hrvatske televizije, što znači da su se istovremeno bavile i promidžbom nečijih poslovnih interesa i novinarstvom: za suspenzije i otkaze u tom slučaju nije trebalo pozivati ni policiju, ni Državno odvjetništvo, ali tadašnji ravnatelj Mirko Galić nije imao hrabrosti da se obračuna s novinarkama koje su imale jake političke i podzemne zaštitnike. Sve je ostalo na kuloarskim pričama i indicijama kojima se uglađeni Galić nije htio baviti, kao što se nije htio baviti ni raširenim poslovima netransparentne kupovine programskih sadržaja, pogotovo onih što su stizali iz vanjske produkcije.
U kolu agencije Moire plesala je nekolicina HTV-ovih urednika i novinara, među kojima istaknuta mjesta pripadaju Goranu Miliću i Hloverki Novak-Srzić. Ova potonja, nekad urednica Otvorenog a danas glavna urednica Informativnog programa, nalazi se na fotografiji koja je u četvrtak objavljena na portalu Business.hr: fotografija je, navodno 2004., snimljena u Parizu, a na njoj vidimo vesela lica Dijane Čuljak-Šelebaj, Irene Nakić-Cirkveni, Hloverke Novak-Srzić, Ivane Šikić i Vladimira Šelebaja. Taj, od zaborava otrgnuti, pariški trenutak interesantan je, ponajprije, zbog nedavne izjave Irene Nakić-Cirkveni da Hloverku Novak-Srzić poznaje tek površno. Zanimljiva su i objašnjenja fotografije. Gotovo svi akteri kazali su da se pariški susret dogodio sasvim slučajno. Gospođa Nakić izjavila je da je u Pariz doputovala u društvu Ivane Šikić, dok je Hloverka Novak-Srzić rekla da je u francuski glavni grad stigla s Vladimirom Mamićem. Nije objašnjena nevjerojatna slučajnost susreta, jer je slučajnost, valjda, ionako neobjašnjiva.
core media., digitel multimedija….
E sad, Vladimir Mamić spona je za sljedeću poslovnu avanturu Dijane Čuljak i njezina muža Vladimira Šelebaja. Godine 2004., dakle one godine kad se dogodila slučajna pariška večera, sklopljen je ugovor o tajnom društvu, u kojemu se odvjetnik Vladimir Mamić pojavljuje kao osnivač i jedini član producentske kuće Core media, dok su Dijana Čuljak i Vladimir Šelebaj tajni suvlasnici te kuće koja je, u godinama što su uslijedile, prodavala program i HTV-u, gdje je Čuljkova i tada bila zaposlena, i konkurentskoj Novoj TV. Tajni suvlasnici tvrdili su, naravno, da je ugovor falsifikatorska podvala i da moćna novinarka nikad nije imala vlasnički udio u Core mediji, pa da i nije mogla biti ni u kakvom sukobu interesa. Državno odvjetništvo već mjesecima istražuje autentičnost tog ugovora, premda je teško dokučiti zašto su potrebni mjeseci da se provede grafološko vještačenje i da se utvrdi je li riječ o originalnim potpisima bračnih drugova. U travnju prošle godine Core media prodana je tvrtki Digitel Multimedija, s tim da su Šelebaj i »ostali suvlasnici«, pored novca, dobili i 30 posto udjela u Digitelu koji je kasnije uspostavio poslovni aranžman s HTV-om. Kad su ugovori o prodaji prodrli u javnost, Šelebaj je brzinski degažiran iz Digitela.
Vladimir Šelebaj, osim toga, zamjenik je predsjednika Nadzornog odbora Hotela Vodice d.d., a društvo mu prave HTV-ov gospodarski urednik Đuro Tomljenović te Andrija Kević koji je, prema pouzdanim informacijama, suvlasnik rečenog hotelskog poduzeća i protiv kojeg je vođen postupak zbog malverzacija u Mesoprometu i Salonacoopu. Kević je, inače, vrlo blizak s HSS-ovcem Antom Markovom: njih su dvojica, zapravo, bili glavni HSS-ovi arhitekti postizborne koalicije s HDZ-om, a Markovu je za dlaku izmaklo ministarsko mjesto. Za utjehu, postavljen je za direktora državnog JANAF-a.
dijana intacta
Treći član ove grupacije zove se Smiljan Reljić i devedesetih je godina bio šef Službe za zaštitu ustavnoga poretka. Reljić očito mašta o povratku u državnu službu i na javnu scenu, a nekoliko njegovih nedavnih televizijskih nastupa – koji su u funkciji povratka – moglo bi se povezati s propagandnim uslugama Dijane Čuljak. Pored golemog utjecaja u HSS-u, Andrija Kević uvelike utječe i na poteze HSLS-a.
Jozo Kapović, dakle, suspendiran je, a bili su suspendirani i kažnjavani i drugi novinari zbog manjih ili većih profesionalnih nepodopština ili zbog nečijeg umišljaja o njihovim nepodopštinama. Putanja iz krajnosti u krajnost sad bi mogla dovesti do toga da se sankcionira i novinarsko druženje s PR-ovcima. Dijani Čuljak-Šelebaj, međutim, do današnjega dana ni na koji način nije stavljeno do znanja da je dodirljiva. Glavna urednica Novak-Srzić, unatoč zahlađenju odnosa, neće udariti na nekadašnju prijateljicu i poslovnu partnericu, jer bi tako riskirala da je ova sa sobom povuče u glib. Glavni ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić svojedobno je, u privatnim razgovorima, tvrdio da će dotičnoj uručiti otkaz čim mu budu dostavljeni dokumenti o njezinoj vlasničkoj povezanosti s Core medijom, no kad je dobio dokumente, okrenuo je ploču: papiri su proslijeđeni Državnom odvjetništvu, ruke su oprane i sad se čeka očekivani ishod – da tužiteljstvo godinama istražuje i da na kraju zaključi kako u cijeloj priči nema ničeg spornog. Sutlić se boji da bi odstranjivanje Hloverke Novak-Srzić i Dijane Čuljak-Šelebaj otvorilo prostor za razmatranje njegove odgovornosti, jer je prvu vratio na HTV i dao joj visoku funkciju, a drugoj je tolerirao sve paralelne i mutne poslove.
To bi bio prevelik hazard za čovjeka koji je u dosadašnjem ravnateljskom mandatu pokazao interes samo za zadovoljavanje vlastitih hedonističkih poriva i za uspostavljanje televizije koja se neće zamjeriti nijednoj važnoj političkoj osobi ili opciji: neka vlada unutrašnji nered i nerad, i neka se skandali proizvode na tekućoj traci, ali bitno je da se ne narušava poželjna politička ravnoteža, kao glavno jamstvo ravnateljeva preživljavanja. Upravo stoga kazne neće biti namijenjene Dijani Čuljak i onima koji su joj slični, nego rijetkima koji remete miroljubivu aktivnu koegzistenciju između HTV-a i centara društveno-političke moći. Sutlić je, naime, sve svjesniji da HDZ samo čeka njegov krivi korak, a da se više ne može pouzdati u zaštitu onog koji je najzaslužniji za njegovo sjedanje u čelnu prisavsku fotelju: sve je više signala da je Stipe Mesić digao ruke od Sutlića i da mu ne pada na pamet boriti se za njegov ostanak.
glavni junaci prisavske sapunice
Vanja Sutlić: Glavni ravnatelj HRT-a trudi se da se ne miješa u svoj posao. Njegov autoritet ravan je nuli, a jasno je i zašto: u novinarskoj karijeri uglavnom se isticao sivilom i nezamjeranjem, a u dosadašnjem ravnateljskom mandatu nije povukao nijedan potez iz kojeg bi bilo vidljivo da zna što hoće i da ima kičmu napraviti uistinu javnu televiziju koja neće služiti politici, e da bi ravnatelj bio spokojan.
Blago Markota: Ravnatelj Hrvatske televizije, koji je imenovan relativno nedavno, još se uvijek drži diskretno i trudi se da ne bude zapažen. Upućeniji misle da se kloni mogućnosti da kakvim gafom kompromitira šansu da uskoči u Sutlićevu stolicu kad ovome istekne politički rok trajanja.
Domagoj Burić: HTV-ov programski direktor bavi se isključivo ideološkim pitanjima, to jest nastojanjima da se na toj televiziji u dovoljnoj mjeri nastave njegovati tekovine tuđmanizma. Njegov je utjecaj proporcionalan količini Sanaderova respekta prema Tuđmanovoj političkoj baštini: dakle, nije naročito impresivan, a i to malo utjecaja realizira u skladu sa željama supruge Jasne Ulaga-Burić.
Hloverka Novak-Srzić: Šefica Informativnog programa svim se silama trudi da se distancira od vlastite, dalje i bliže, prošlosti, ali od nekih se odnosa, zajedničkih poslova i fotografija naprosto ne može pobjeći. Ne može se pobjeći ni od vlastitog karaktera koji Hloverku Novak-Srzić uvijek vuče prema udovoljavanju željama političkih moćnika, pri čemu stradavaju oni koji bi se, uz ostalo, malo bavili i novinarstvom.
Denis Latin: Od 2000. godine pa naovamo otvorio je na HTV-u prostor za mnoge teme o kojima se dotad u toj kući nije smjelo ni misliti, a brojne njegove kolege uvjerene su da se o tim temama ne bi smjelo razmišljati ni danas. To mu nitko ne može osporiti. No, problem s Latinom sadržan je u tome što ozbiljne i teške teme nije otvarao zbog vjere u njihovu važnost, nego zato da bi skrenuo pažnju na sebe. Uvjerenost u vlastitu veličinu i povlađivanje zahtjevima ega otjeralo ga je u bezbrojne nedosljednosti i pragmatične paktove koji su se ispostavili promašenima, što mu je oduzelo dobar dio vjerodostojnosti u borbi za novinarske slobode.
Dijana Čuljak-Šelebaj: U posljednje vrijeme počinje pokazivati znakove nervoze, što je pouzdan znak da polako ali sigurno ostaje bez titule najmoćnije žene na HTV-u i bez statusa neformalne ideologinje Informativnog programa. Iz ormara svako malo ispadaju tajni ugovori i fotografije sa zaboravljenih druženja: bahatost se počinje vraćati u obliku na koji Dijana Čuljak nije računala, pa se može očekivati nastavak rasta nervoze.
Goran Milić: Povukao se iz uredničkih krugova, ostavivši za sobom antologijske primjere (ne)prikrivenog oglašavanja i ismijavanja novinarstva. Neće mu se, međutim, ništa dogoditi, jer on slovi za žurnalističkog genijalca kojemu su dozvoljene sitne ljudske slabosti, kao što je ona prema materijalnim dobrima. Jozo Kapović se prevario kad je pomislio da je samim činom uređivanja »Brisanog prostora« stekao i Milićevu nedodirljivost.
Zoran Šprajc: Ovaj urednik i voditelj Dnevnika trenutačno je – uz Latina i Stankovića – glavni proizvođač glavobolja kod Hloverke Novak-Srzić i Vanje Sutlića: oštroumni Šprajc ugrožava, naime, HTV-ovu politiku nezamjeranja, pa je izvjesno da će se poduzeti sve kako bi ga se što više utišalo. Hloverki i njezinim izvršiteljima posao donekle olakšava Šprajcova ljubav prema paralelnim aktivnostima što su nespojive s novinarstvom.
Dražen Majić: On je prvi među izvršiteljima ideja Hloverke Novak-Srzić. Prvi i najvatreniji, s tim da spomenuti superlativ počesto podrazumijeva odsustvo obraza, logike i profesionalnih obzira. Čvrsto je prigrlio kućnu praksu snishodljivosti spram moćnih i ne bi bilo iznenađenje kad bi ostao na liniji i duže od pokroviteljice prema kojoj osjeća bezgraničnu lojalnost iz zahvalnosti.
Aleksandar Stanković: Izborio se za status unutrašnjeg disidenta s pokrićem, kojem ne prijeti gotovo nikakva opasnost i koji stoga, s vremena na vrijeme, može dignuti glas protiv šefova i protiv atmosfere koja vlada Prisavljem. Pritom je dobro svjestan granice do koje se može ići u održavanju bezrizičnog disidentskog položaja i zasad pazi da tu granicu ne prijeđe.
Objavljeno u Novom listu 13.12.2008..
Konačno je jednom i Dijana Čuljak Šelebaj rekla istinu:-) U članku Jutarnjeg lista 
Iako uredno pratimo HTV i njihov strmoglav pad, nismo mogli zamisliti da je ovakav šlamperaj moguć, pa smo zato možda malo pretjerali u tajnoj vezi RTL-Sanader jer za to ima dovoljno indicija, a i ovakav rasplet događaja išao je i Sanaderu i RTL-u u korist. Naime nakon naših napisa i medijskih upita ispada da su HTV (a da budemo pošteni i Nova TV) jednostavno podcijenili važnost konferencije i dana i nisu imali spremne linkove ili kola za izravna uključivanja u tiskovnu presicu premijera. Žalosno je da HTV i dan danas, kao javna TV, nema fiksnu instalaciju u Banskim dvorima preko koje se u bilo kojem trenutku u nekoliko minuta priprema bilo tko iz Vlade može obratiti građanima Hrvatske. Ako je istina što tvrde mediji i njihovi sugovornici, u ponedjeljak se u Banskim dvorima mogao dogoditi državni udar i nikome ništa. Da, nije bio RTL-a. Tako da moramo priznati da su odradili odličan posao, iako ne treba zaboraviti na sve napisano u prethodnom dnevniku. Odnosi RTL i Sanader su idilčni već dugo vremena da bi sve bila slučajnost - ima neka tajna veza.